Danica horvatska slavonska i dalmatinska

(U Zagrebu : Ljudevit Gaj, 1843-1848.    )

Tools


 

Jump to page:

Table of Contents

  Page 136  



136
 

ste. Mèsto ovo. navadno tisie i ponésto zabitno,
taj dan sa svira oiivi. ranoiina bo doraorodacah, òez-
nuéih za svim, sto je narodno, sgàrnula se je ovarao.
Cim ureòeni sat predstavljanja dospie, oliava piaca od
ninogobrojnoga, k dvorani kazalisnoj hàrlecega Ijud-
stva vàrviase, i kad se dvorana otvori, u raali òas
bila je tako napunjena, da se nije bilo raoéi niaknuti. —
Vidèli srao ovdè mnogo visoke gospode, odliònie do¬
morodce, kao i nékoje plemenite gospoje u narodnoj
odèéi, a s osobitom radostju, pace s pravim uzhitje¬
njem gledasrao pasega vele zasluinoga i obée Ijublje¬
noga starinu i preveliki stup narodnosti g. Grofa
Janka Draskoviéa Trakostanjskoga, koi kad u dvorana
stupi , zamni sva od obéega klicanja «iivio !■» Sada
stane orkeslar svirali narodne nase napève ; zatira za¬
pocme se predstavljanje : igrala se je, na korist glav¬
noga u Zagrebu podignut se imajuéega narodnoga ka¬
zalista, po rodoijubivom mladjanora druitva nèkojih
dobrovoljacah, saijiva igra .Mie^ti (Wirrwarr).

Svi igraoci i igralice s neobiònim domoljubjera
trudiahu se svoje zadalke sto bolje izvesti, i ovo
im, bezprislrastno govoreéi, a koliko se od dilelantah
iskati moie, srètno i na veliku nasu radost za rukom
podje. — Gromovito je bilo klicanje i pleskanje. dok
je predstavljanje trajalo. a poslè njega nakon igre bia¬
hu sva igrajuca lica izazvana i pohvaljena, i ko sto
kod pàrvasnjih predslavljenjah, lako je i sada opet g.
/. C—r svojim neobiònim komiòkira talentoni sve na
sméh i veselje podbudjivao. Predstavljenje rainu, i
doòim su se slusaoci oòarani narodnom ovom nasla-
dora razstajali, svirao je orkeslar narodnu horvalsku
poputnicu, a s bljiinjih razvalinah od prastara Ceha,
Leha i Meha grada orila se je rika i tuinjava inuza-
rah po libili podolicah prekrasnoga Zagorja. Kao sto
veé rekoh, vladalo je obcenito zadovoljstvo, i goruéa
bi sviuh prosnja na druitvo ovo dobrovoljacah —
kojemu svesàrdno na njegovoj dobroj volji i trudu,
kao i na ugodnora onora veceru zahvaljujemo. koi nara
na zabavu i na cesi domovini pripravise — da bi òim
skorie spodobnu zabavu ponovilo.

Jedva sto smo se iz kazalista razisli, eto nas o-
pet mili zvukovi   narodnih   napèvah   sakupise.    Gdé ?
 

vide, jesu mozebiti najstarii spomenici Slavie; jerbo po
ustmenom predavanju naroda slavjanskoga ne samo u ovih
stranah, vec na zapadu i sSveru, predèl ovaj je kolèvka
slavjanske bratje: Ceha, Leha i Meha. — Zaista èudim
se, da ga joste nijedan izmedju tolikih u Zagorju nalazeéih
se domorodacah totno i dovoljno opisao nije. — Bratjo !
Domorodci! Obratimo pozornost naéu na ono, sto je jos
poslé tolikih nezgodah i burah u puku nasem narodnoga i
izvornoga preostalo, skupljajmo sve spodobne stvari, bajke i
povèsti, prièice i pèsme, rèèi i poslovice ; te nastojmo, da
ih svètu priobcimo, i ovako i nasemu potomstvu saèuva-
mo. A ovo nemoze nitko lasnie uciniti, nego oni, koji na¬
rod poduèavaju, koji s njime sveudilj obée, i najvise pové-
renje njegovo ujivaju.                                             V—b—e.
 

Na balu kod «Danice.« Ovdé se produii pàrvasnje ve-
seije, plesalo se je slrastno sve do zore — i kao sto
to obiòno biva, po vecoj su òasti plesali valcere nu j
na narodno kolo horvatsko zaboravili nisu. Ovo se ne.
izraèrno sviraa dopadne, i óvdasnje domorodke tako
su bile uzhitjene, da su malo ne sve odluòile, pàrvom
prilikom, u narodnom odèlu, i lo u vecem broju kolo
igrati. Ova na slavu ondasnjih zagorskih doraorodkah
priobéujuéi iz svega sàrca ielira, da se lèpa ova nij.
hova odluka òira prie izpuni.                     V—b — é.

Poslèdnji «s bogrom»

preminuv£emu priateiju

Jedna iz medju najpàrvih duinostih i, krèpostih
òovèka je : zahvalnost; kad se òovèk spominja iz do-
broòinstvah, iz priateljslva, i ugodnih òasovab. koje
je s kim proiivio, to je jednom za njega samoga bla¬
go éulenje. za druga pako zadovoljsliiia i hvala. Mi.
sta nije, zaista nije, ruiniega, nego kad se ljudi u sta-
noviiih okolnostih spoznaju, spriatelje i obljube. ka-
snije pako rukora sudbinerazdvojeni — kad se na dru¬
gora mèstu u sjajniera krugu saslanu — pa se nepo-
znadu .. . To je ona prokleta zavàrienost, ona ohola
budalaslina svèta, da plemenitii, bogalii, krasnii. visji,
ili jaòji òovék misli, da mu od visosli sta odpane. ako
se onomu covèku prikloni, kojega narav nije raoiebiii
onako jasniin izvanjskimi biljegarai uresila, i to i tada
uòiniti se ranogi nesrarae, kad su nèkoò s onimi, koje
sad nepoznadu. dobro iivili, i hvalu ira duini. .4ii
sta! Slaboéa je udes nas, i svi jaki i najjacji ljudi su
slabi, celi iivot nas je samo sve bolje ginuca slaboca
koja se u smart razidje....

Dosada sam jo.ste tako srétan bio. da me, osim
smàrti mile i nikad nezaboravljene majòice raoje, nista
tako u narednora tecaju iivota moga uzdàrraalo nije;
ali nut udari grora izpod vedrà sunca! Zacuh, èeja
se nimalo nebojah (za sada bar jos ne) da, je moj ple-
raeniti i mili pobratim i priatelj Antun Slauduar iàr¬
tvom smàrli postao. Bistar umom, krèpostan, òvàrslog,
muievnog znaòaja, òiste duse, plemenitog sàrdca, zre-
san u poslu, i cedno saljiv a obéenju. bio je blago-
pokojni covèk rèdke vrédnosti, koga sam srècu iman
poznati i mojira vèrnira prialeijera zvati; ono, stoje
meni kano priateiju svomu osobito u Poiana godine
1833 izkazao, vècnim duinikora me nacinja, jos u
sraàrti mojoj éu na njeg mishti, i tarao na inora svètu.
gdè Bog ciste duse u òistom sjajnosti krugu sakupijai
tarao éu rau ruku pruiiti, i hvaliti kano vèrnoniu
drugu momu.

Sada za kratki ovaj iivot dug raoj plaljam, i p"-
stavivsi se na grob railoga pobratima. roneéira okom
pisem :

Barae dotes in raro horaine.

U Zagrebu 22. August 1843.

Ljudevit Vukotinovic-
 

Udrednik  i izdavatelj Dor. Ljudevit   Gaj.
Tiskom kr. p   narodue tiskarne Dra. I>judevita Craja.
  Page 136