DÁNICA   ILIR8KA.
 

TECAJ IIL
 

Duna 7. Lislopada 1837.
 

BROJ 41.
 

Hoc esse Slaviae exilíale fatum videtur, quod unusquisque ez ejus populis se a relíquis   et  a  genere pri¬
migenio prorsus sejunctum, et omuem dialectum esse linguam falso putet.

V oltiggi.
 

DJULABIE.

Zlomci.
 

[Nadaije.]
T.
 

Srécu trazi jedan

Ladjora po pucini,
On po casti hiepi,

Ov se zlatom brini;
Moja nij' u zlatu ,

Nit po raoru pliva:
Moja   sréca samo,

Gdé sí tí, prebiva.

8.

Tvoje ust! su m!

Knjige nacinjene,
Od dviuh listakah

Bu¿ice rumene;
U njih mi je sréca:

Nebi s' otvorile,
Za mene utésnu

Réccu izjavile ?

9.

Tvoje oci su mi

Ogledalo dvoje ,
Gdé se svaki javi

Glasak duse tvoje;
U njih mi je sréca:

Ncsmém li jih zrili
I z njih barem jednog

Ü persi primiti ?
 

10.

Uzanjka je tvoje

Cerne kose svila,
U ku mi se ptica

Slobod' ulovila,
Ulovila, u njih

Ce se ! umorit,
Ak' jih neces vezom

Od Ijubavi tvorit.

11.

Lica tvá su verlalj,

Gdé je ruza miada,
S kom nevinost krotka

1 stid plahí viada;
Oj dovolj", da i sméh

Veseo ga prosece,
Neka opet momku

Siinca ¿ar prolece.

12.

Celo, njedro, dta sta

Nadzemska satora,
Kadé ráde culi,

Misli bez uniera,
Slusaj samo , dévo,

Sto ti serdce pravi:
17 njem svést stanuje ,

Ne u pakoj glavi.
(Dalje slédi.)

Slanko Vraz,

Ilir iz Kiajera.
 

41