\
 

HORVATSKA, SLAVONSKA I DALMATINSKA.
 

Broj «T.
 

IJ Subotu 4. Sàrpnja 1§46.
 

Teèaj XII.
 

Nauèite, ljudi oboli,
Ki zivete bez propasti

Dil nie tvàrdje krèpke toli,
Ki nemoze èasom  pasti.
 

Gundulic.
 

Senjanin Tadija.

(Konac.)

Privuce se Koranen barjaktaru,
Pokupi ira svijetlo   oruije,
Pa zatàrpa u jelovo   granje.
Al' neraoie sablje Kuniòine,
Jer je Kuna prilisko poda  se,
Oko njega tenef presijeòe,
Izpod njega sablju izvadio,
Odnese je Senjanin-Tadiji.
Pila njega Senjanin-Tadija :
«Sto je tarao, Komnen-barjaktare?
«Sto je tarao kod ognja  iivoga?»
Kaie njerau Koranen barjaktaru:
»0 Tadija, nasoj òeti glavo !
«Kod ognja je Kuna Hasan-aga
«Sa njegovih tridest Udbinjanah,
«Sve je pjano kako i poniaiiino,
«Pospalo je kako i poklano,
«Oruije sara njiraa pokupio,
«Sve zakop'o u jelovo granje »
Nevjeruje Senjanin  Tadija,
Dok nevidjè sablju Kuniòinu,
Pozna sablju Hasan-age Kune.
Digose se do ognja iivoga.
Al' spavaju oko ognja Turci,
.Sa tri strane obkoli  Tadija:
S jedne strane od Senja Tadija,
S druge strane Koranen barjaktaru,
S treée strane Kotarac Jovane ;
Zapete im puske donesose,
A Tadija Kuni priskoèio,
Udari ga nogom u strainjicu.
 

A viknu rau gàriora bijelijera ;
«Ustan', kurvo, Hasan-aga Kuno!
«Dos'o li je Senjanin Tadija
«Su trideset i òetiri druga
»U pohode oko ognja iivog.»
Skoòi Kuna kan' da se pomarai.
Privali se sablje  okovane,
A kad vidje, dje rau puste neraa,
On pogleda na svoju druiinu,
A druiina za puske dugaòke.
Al' pusakah uz jelike neraa;
Onda viknu Senjanin Tadija:
oUstan', kurvo, Hasan-aga Kuno !
»U raene je svijetlo   oruije,
«Ustan' veii tridest   krajisnikah,
«Jer, tako rai raoje vjere   tvàrde !
«Ako pukne trideset pusakah,
«Svijeh éu ib od jednora povezat'.»
Kad se Kuna vidje na nevolji,
On ustade na noge lagune.
Te on veie svoje Udbinjane :
Kuna veie, a Koranen priteie;
Sveza Kuna tridest krajisnikah,
Kunu veie Koranen barjaktare.
Pa odose u jelovo granje,
Izvadise svijetlo oruije,
O Turciraa objesis' oruije;
Oéerase trojica hajdukah,
Oéerase trideset Turakah,
Oéerase Senju na krajinu.
Kad su bili Senju na kapiju,
Cudilo se raalo i veliko,
Govoriie Senjanke djevojke:
«Boie mili! òuda velikoga!

27